Ostati i otići

Dok čekam vizu za Holandiju razmišljam o nečemu o čemu je sigurno većina ljudi koja živi u ovoj zemlji već razmišljala: da li da odem zauvijek?

Nakon deset godina provedenih na istom radnom mjestu, počela sam da tražim drugi posao. Bojažljivo sam počela slati CV na konkurse za poslove koji bi mi bili zanimljivi, a za koje sam, naivno, mislila da imam šanse. U početku - ništa. Niko me nije zvao, niko se nije javljao. Poslije dva mjeseca nešto se počelo dešavati. Znam da sam se prvoj odbijenici čak obradovala. Pomislila sam, neko ipak čita te molbe. Poslije par mjeseci, napravila sam folder koji se zove „posao“ i u njega stavljala sve odbijenice koje sam dobila. Za sada ih imam četrnaest.

Pola od njih su mailovi gdje me sa žaljenjem obavještavaju da ovaj put nisu u mogućnosti da mi ponude posao, ali da će moj mail da sačuvaju u arhivi ukoliko bi se ukazala neka pozicija koja odgovara mojim kvalifikacijama. To je onaj automatski mail koji dobijem malo poslije pošto pošaljem CV. Jednom sam dobila dva uzastopno, valjda da budem sigurna da me neće zaposliti. Drugu polovinu odbijenica dobila sam pošto sam bila na par razgovora koji su izgledali otprilike ovako: komislija od tri člana, jedan ćuti i gleda me, drugi gladi bradu i sa dosadom čita moj životopis, a treći se, iskreno zaprepašten čudi kako to da ne znam francuski jezik. Da ne spominjem da me sažaljivo gledaju što nemam ambiciju da magistriram, što nemam dvadeset četiri godine, što nisam bila pet godina na menadžerskoj poziciji i ne znam tri svjetska jezika. To što sam neudata i nemam djece dodatni je minus – neću valjda to sve da napravim kada pređem u njihovu firmu. Neću, ali oni misle da hoću. A to je dodatni trošak.

Pošto sam vidjela da je ekonomista previše u mom gradu, da su svi doktorirali u dvadeset šestoj, da su škole završili u inostranstvu i tamo naučili španski i francuski, jezike neophodne za rad u gradu od 300 000 stanovnika, da svi imaju sređene privatne živote, malo sam se primirila. Ok, mislila sam, imam posao, šta ja tu glumim? Kriza je svuda u svijetu, to što je meni dosadilo svaki dan provoditi deset sati za računarom nije razlog da odmah odustajem i bacam se u očaj. Kako su moji roditelji čitav život radili na istom mjestu? Jesam, uvijek sam se grozila istog posla čitav život, radnog vremena od sedam do tri, ali evo, moje radno vrijeme je od osam do pet, šest, nekada i duže, pa sam bar tu malo drugačija.

Pomislila sam šta sam ja to poslom dobila. Ono neprocjenjivo – iskustvo. Ponovo razmišljam i opet se vraćam na isto. Dobro, iskustvo i šta još? Pa opet tražim neki razlog da budem srećna što sam tu gdje jesam. I ne nalazim ga.
Onda jednog jutra dobijem poziv da dođem u Holandiju. Ne u posjetu, kao obično. Ne da vidim sestru koja tamo živi. Dobijem poziv po ko zna koji put da se spakujem i dođem, da radim. Nešto. Da se više odlučim šta da uradim sa svojim životom. Da ostavim sve (sve? nemam stan u vlasništvu i jedina stvar koju posjedujem su cipele, odjeća, auto star dvadeset godina i bicikl) i odem u nepoznato - poznatu Holandiju, zemlju cvijeća, vjetrenjača i legalizacije svega i svačega. Lijepa je i sviđa mi se. Kućice su kao iz bajke o Ivici i Marici, prvi put kada sam tamo bila borila sam se sa porivom da gricnem malo ograde jer mi je izgledala kao čokolada. Da, Holandija je lijepa, sa uređenim sistemom, sa malom stopom nezaposlenosti, sa šarolikom kulturom, tolerantna prema strancima, sa malim slatkim restoranima i živopisnim trgovima. Da li je to dovoljno da se odlučim da odem tamo na duže vrijeme? I kada je uopšte vrijeme da se mijenja život?

Kada razmišljam o odlasku skoro istovremeno razmišljam o dolasku. Nisam ni otišla a već se vraćam. Stavljam na vagu ljude koji čine grad i iskustva koja bih mogla steći u nekom drugom, većem. Poredim slobodno vrijeme koje provodim sa dragim osobama i učenje stranog jezika. Sjetim se razvlačenja plate od mjeseca do mjeseca i pomislim na veću zaradu. I lomim se između svog dosadnog života u mirnom gradu koji toliko volim i neke druge kulture koja me mami raznolikošću. Što se tiče posla, stvar je jasna: i tamo bih vjerovatno radila posao kojim baš nisam oduševljena, ali mislim da većina ljudi radi poslove koji im donose novac da bi od tih novaca mogli uživati u stvarima koje vole.

Da li je moja želja za promjenom posla izvukla iz mene i ostala nezadovoljstva? Hoću li moći da ih spriječim da se šire ili ću, pošto umjesto posla promijenim zemlju u kojoj živim, biti srećnija?

Nadam se da ću naći odgovor i da me preispitivanja i nedoumice neće previše omesti u tome. Jedino čega me strah je da će doći dan kada ću pogledati iza sebe i pomisliti da je to što sam napravila u životu tako malo u odnosu na ono što sam mogla i što mi se nudilo. A onda pomislim da će taj pogled iza ramena možda biti spokojan i da ću pomisliti da je sve što sam napravila proisteklo iz prave odluke. I divne mogućnosti da život oblikujemo po sopstvenom izboru.