Povratak u prošlost

Prije par dana dobila sam poruku na Facebook-u gdje me školska prijateljica obavještava da će se ekipa iz osnovne škole sastati u lokalnom kafiću početkom jula. Bilo mi je drago što ću se sresti sa nekim ljudima koje nisam vidjela baš dugo – dosta njih živi na drugom kraju svijeta, a za većinu sam zaboravila kako se zovu. O njihovim slikama na Fb da ne govorim; njihova lica i figure nisu mi odavale ništa do maglovitog podsjećanja na davne školske dane, pokoju anegdotu i simpatiju iz daleka.

Susret je ugovoren u kasno popodne. Dok sam išla prema kafiću gdje me čekao veseli skup, nisam mogla da se ne zapitam čim se bave, da li su se promijenili i da li sastanak poslije dugo godina uopšte ima smisla? Kada sam ugledala skoro zaboravljena lica bila sam sigurna da ima...

Osnovna škola. Šta mi prvo pada na pamet? Igra, bezbrižnost i „veliki“ problemi – da li ću iz matematike uspjeti da dobijem pet da mi ne kvari prosjek.. da li onaj dječak iz drugog odjeljenja gleda u mene ili u moju prijateljicu.. gdje ću provesti raspust.. kada ću prestati da nosim torbu „na leđa“ i konačno, kao moja sestra, imati onu veliku, šarenu, u koju staje sve osim udžbenika. Život se stvarno čini divan kada idete u osnovnu školu. Nema neprilagođenosti kao u srednjoj, kada onako mali dođete u razred gdje nikoga ne poznajete i gdje sve nedoumice izgledaju nerješive, gdje je pubertet od vas napravio neku mješavinu buntovnika i dobro vaspitanog djeteta pa ste u sukobu sami sa sobom.

Da, iz osnovne škole nosim samo lijepe uspomene. Poznata lica vratila su me u prošlost. Uz priču koja je tekla kao da smo svaki dan zajedno, bez zastoja u razgovoru, otkrivala sam neke osnovne činjenice o njihovim životima. Farmaceuti, nastavnici, privatnici. Oženjeni, neoženjeni, udate, neudate, sa djecom, bez djece. Zaposleni, u porazi za boljim poslom. Studenti. Nezaposleni. Mali drugari sa kojima sam učila da pišem, čitam, budem dobra prijateljica; društvance koje su, isto kao i mene, morile brige o raznim predmetima: matematici - kako da se određena formula shvati i pravilno upotrijebi, a koja nam poslije neće pomoći da izračunamo koliko vremena trošimo brinući se zbog nepotrebnih stvari; istorija koja nas je učila da su ratovi strašni, ali nas nije pripremila da ćemo i sami biti u jednom, bespotrebnom kao i svi ostali; geografija, iz koje smo učili o divnoj velikoj zemlji u kojoj smo živjeli, ali niko nije znao da će od jedne velike postati puno malih koje će biti slabe, nemoćne i nezaštićene – kao i ljudi kada su sami i prepušteni sami sebi. Osnovna škola nam je dala baš to – osnovu, koju smo mi morali sami da nadogradimo. Da li smo to dobro uradili, pokazalo se sada, poslije mnogo godina.

Ko je tada mogao da pretpostavi da će najljepša djevojčica u razredu da se uda za sasvim prosječnog lika? Ili da će najbolji učenik da ode u Ameriku i radi u McDonald’s-u? A onaj krupniji, problematični dečkić da se pretvori u ozbiljnog poslovnog čovjeka sa diplomom magistra i ambicijom da započne karijeru u politici? Sama ja, koja sam bila ubijeđena da ću život provesti crtajući i biti poznata slikarka, postala sam nepoznati ekonomista koji je napravio sporazum – snove o opuštenom, boemskom načinu života zamijenila je odluka da stvari koje volim mogu raditi u slobodno vrijeme, a ono malo praktičnog duha natjeralo me da se posvetim meni totalno nepoznatoj nauci.

Kada se snovi iz djetinjstva promijene i kakve mi to kompromise pravimo sami sa sobom? Škola nas ne uči da odustajemo od ambicija ali nas i ne priprema na činjenicu da život nekad nije fer. I da se neke stvari u životu jednostavno dese i poremete planove, promijene ciljeve, odrede puteve. Kada idemo u školu ne znamo da je najstroži učitelj blaži od šefa na poslu, da su predmeti u školi samo priprema na nedovršeno znanje na faksu i da se silno učenje nikada ne završi. Škola nas, sa druge strane, uči da budemo dobri ljudi, da se nadograđujemo, da vjerujemo da će dobro pobijediti zlo, da je prijateljstvo važna stvar, da materijalno nije primarno. Zašto smo onda svi u vječitoj žurbi, trci za boljim autom, stanom, poslom? Dovoljno smo iskusni da znamo da je potrebno mnogo više od novca da budemo srećni.

Posmatrajući svoje prijatelje iz djetinjstva, prisjećajući se nevinih svađa, prepirki i zajedničkih pobjeda, pomislila sam da ipak nismo izgubljena generacija. Dok sam gledala slike njihove djece i slušala ponosna izlaganja o njima, dok smo razgovarali i smijali se i bili istinski srećni što smo se okupili, bila sam sigurna da smo shvatili ono što je škola pokušala da nas nauči. Da su najljepše stvari one koje se ne kupuju već stvaraju; da je, kada smo mali, samo nebo granica, a kada porastemo, ono nam se čini puno bliže; i uvijek ćemo da se penjemo da bi ga dodirnuli. Nekada ćemo se umoriti. Nekada pitati da li je to – to. Nekada pomisliti da smo dodirnuli dio. Ali ono što je sigurno je da niko, pa ni škola ne može da nam garantuje da ćemo dobiti ono za čim svi težimo, a što malo ko uspije da dosegne. Komadić neba samo za sebe.