Biciklizam je IN

Spadam u one za koje odmahnu rukom i kažu - žena za volanom. Poštujem saobraćajne znakove, usporavam na krivinama, „jurim“ 40km/h. Bez obzira kako dosadno to sve zvučalo, volim da vozim automobil i uživam u osjećaju da u bilo koje doba dana ili noći mogu sjesti u njega, pustiti omiljenu pjesmu i besciljno kružiti po gradu. Ono što ne volim su gužve u saobraćaju, onaj sekund kada se promijeni svjetlo na semaforu a nervozni vozač iza vas počne da trubi kao nenormalan, biciklisti koji se stvore niotkuda, pješaci koji nenadano istrče pred auto. Jedna slučajna konverzacija ponukala me da drugim očima posmatram vožnju autom i pomalo se počnem okretati prema biciklu.

Bicikl kao prevozno sredstvo? Možda, ali prije desetak godina, bar u mom slučaju. Ne znam zašto sam prestala voziti bicikl, valjda to ide sa godinama, iako sam, početkom svake, vožnju biciklom uvrštavala u prvih deset odluka kojih ću se pridržavati. Automobil je u savremenom svijetu postao imperativ i ma koliko ekološki osviještena bila, vlastiti komoditet nekako uvijek dobije malu prednost u odnosu na zagađivanje okoline. Međutim, pomenuti razgovor o prednostima biciklizma, kao i ohrabrenje da se bike može voziti i ako imam štikle (može), ponukala me da isti potražim u garaži i odlučim se da na posao u sunčano jutro ne idem autom. Bilo je jako čudno, umjesto mog ljubimca, iz garaže sam „izvezla“ bicikl, tužno pogledala prema autu, nacrtala srce na šajbi i krenula put posla.

Vožnja biciklom pokazala se kao vožnja u neku drugu dimenziju. Umjesto Barry White-a slušala sam ptice i već se zamišljala kako sa korpom punom voća idem u prirodu, prostirem dekicu na travu i buljim u potočić. Bilo mi je zanimljivo razmišljati o tome kako sam u neku ruku povlaštena što mogu upijati mirise, osluškivati zvukove i na neki način učestvovati u buđenju života oko sebe. Nebo je zaista plavo, trava je zelena i sunce se ne čini tako opasno. U autu ste uvijek malo otuđeni od svega – ne osjetite vazduh i vrevu uličnog života koju sam ja, prolazeći ulicama, mogla skoro da opipam. Kako sam zaboravila na prirodu i njenu ljepotu, pitala sam se dok sam okretala pedale i gledala druge (mahom zgodne) bicikliste koje do tog jutra nisam ni primjećivala osim kada bih im prijeteći zatrubila da se malo pomjere u stranu.

Vješto sam izbjegla gužvu na uobičajenom putu do posla, za sobom ostavila nervozne vozače i buku; ali ono što me oduševilo bio je osjećaj sreće i dobro raspoloženje kada sam došla na posao. Bila sam sama sebi čudna onako neiznervirana i pomislila sam koliko sam puta počinjala dan ljuta zato što mi je neko ispred nosa parkirao auto, zato što me je neko „požurivao“ dok sam kretala na zeleno, koliko puta sam izbjegla sudar zahvaljujući pukoj sreći.

Dobro raspoloženje držalo me čitav dan. I sutradan. Bila sam sigurna da sam nešto bitno uradila za sebe. I jesam. Lagana vožnja, brža od hoda a sporija od auta, misli koje lutaju po kućama, zgradama, licima koja prolaze pored mene, priroda koja se budi, zvukovi, mirisi, boje, kamenčići na koje nailazim a koje, kao i sve prepreke u životu pokušavam da zaobiđem, samo su me ohrabrili da nastavim da se vozikam. Ne iz zdravstvenih ili ekoloških razloga, iako su i oni korisni. Ne zbog gradske gužve ili viška adrenalina. Već iz čistog zadovoljstva. Zadovoljstvo mi uglavnom izmami osmijeh. A osmijeh je uvijek u modi.