Lako je biti srećan!

Foto: Shutterstock

Srećna sam. Nemam nikakav poseban razlog. Nisam se zaljubila, nisam kupila nove cipele, nemam u planu vikend van grada. Srećna sam onako, ničim izazvano. Proljeće je stiglo, vazduh miriše na nešto novo i uzbudljivo, sve je puno boja i nijansi. Život mi se čini divan i obećavajući.

Odlučila sam da ignorišem ružno vrijeme i tmurne oblake. Odlučila sam da se prestanem nervirati zbog stvari na koje ne mogu uticati i crnih slutnji koje se vjerovatno neće desiti. Kiše, pogrešnih pretpostavki, loših situacija i krivih izbora uvijek će biti, bez obzira da li ja mislim o njima ili ne.

Dugo sam razmišljala o tome šta bih mogla uraditi da bih poboljšala svoj život. Grad u kojem sam rođena i u kojem živim ne daje neke velike mogućnosti, ali koji grad ih daje? Prijatelji koje sam stekla, kafići u koje rado odlazim, parkovi koje volim ne mogu se naći na nekom drugom mjestu. Ako i mogu, potreban je čitav jedan život da bi se stvorili ponovo. A ja ne želim da tražim nešto što već imam, što je dio mene i čiju vrijednost ponekad zaboravim. Tako sam uvidjela da ne trebam da mijenjam stvari koje su za neke ljude luksuz a ja ih, opterećena besmislicama, zaboravim. I odlučila sam da budem srećna.

Za moju sreću zaslužni su anonimni heroji. Ljudi koje svaki dan srećemo ali ih ne primjećujemo. Čiko koji radi u pekari pored koje prolazim kada idem na posao. Svečanog izraza lica pruža mi preko pulta pecivo i žali se kako ima slabo posla u zadnje vrijeme. Psuje vladajuću stranku i priča kako je u Titovo vrijeme bilo drugačije. Pokazuje slike sina koji studira (premlad je za mene) i čudi se nama mladima kako nemamo ni malo želje ni ambicije da gradimo ovu državu kao on onomad na radnoj akciji gdje je upoznao svoju ženu. Ja se naravno branim da su to bila druga vremena. Mahnem mu rukom i izađem dok on odmahuje glavom i nastavlja da priča. Radi sam čitav dan, bez slobodnog vikenda, bez pauze za kafu, a uvijek je ljubazan i uslužan. Vedrim duhom se brani od umora, sjećanjima tjera sumornu svakodnevnicu.

Teta koja radi u kiosku i koja mi svako jutro zaželi ugodan dan. Ja prokomentarišem očaravajući miris kafe koji se širi iz male, rešetkama omotane kućice gdje sjedi, a ona me ljubazno ponudi da popijem jednu šoljicu. Zahvaljujem se i odbijam, a ona mi daje dnevne novine i ispriča sav sadržaj koji se nalazi u njima. Prokomentariše aktuelna politička previranja, dok ja pristojno klimam glavom. Novine čitam od zadnje strane i uvijek preskačem dijelove o politici, ali to teta ne zna. Bitno je malo proćaskati u rano jutro sa nekim ko nije namršten i zlovoljan, pa bila to i apolitična pospana cura. Pomislim da ima ljudi koji su imali manje sreće od mene, pa su nekako uvijek srdačni i pozitivni. Ne ljute se na nedostatak mjesta na parkingu, loše vrijeme i ostale besmislice koje prijete da unište početak jutra. Ne znam da li su zadovoljni ali tako izgledaju.

Tako sam, gledajući oko sebe, počela upoznavati sreću. Naučila sam da se radujem slučajnom susretu sa bivšom komšinicom, bubamari koja mi sleti na dlan. Danu bez migrene, uspješno završenom poslu. Kafi sa dragim ljudima, omiljenoj pjesmi, uzvraćenom pogledu u prolazu. I dobro mi ide. Lijepo kaže Duško Radović: “Prije nego krenete da tražite sreću, provjerite – možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umiju da je vide.“
Ja je vidim. Jer ja sam srećna.