Cipelice koje život znače, dio drugi

Shutterstock

Bez posla, bez plana, ali s ambicijom koja nikada ne umire, ponovno u svojoj provinciji pakujem kofer i idem dalje. Idem po ljubav, bar se nadam...

Netko ljubav nađe u svojoj ulici, netko na radnom mjestu, netko u najboljem prijatelju, a netko poput mene, ni manje ni više nego na – Facebooku.

Dogodila se tako što je jedan u drugoj državi pripit za laptopom, a druga u susjednoj usamljena iza tipkovnice. Bude jako smiješno jedno vrijeme, postane potrebno čuti glas s druge strane slušalice, a onda dođe do toga da usamljena spakira kofer i putovnicu i prijeđe granicu – doslovno.

Jedna država dalje, jedan predivan, vrijedan življenja osjećaj više. Bila su to najljepša dva dana ikada, dva dana u kojima nije bilo bitno što će biti poslije, a ni u ovom blogu nije još mjesto za teške teme. Nije mjesto pitanju tko je tu lud, a tko je normalan. Normalno je stvar sporazuma, pa sam odlučila da se mi sporazumimo da je ovo sasvim normalno.

Nije bilo bitno da li je ta nevjerojatno dobra i savršena komunikacija ustvari nerealna, i u stvarnom životu, daleko od tipkovnica zapravo nemoguća i hoće li završiti prije nego li je uopće i počela.

Ono što je bilo bitno rekla sam i njemu. Rekla sam mu da se neću pokajati ako propadne. Pokajat ću se ako uopće ni ne probam.

Probala sam, nisam se pokajala. Takva sam ja kad su u pitanju leptirići, tjelesne reakcije, nemoguće ljubavi... Ne drži me mjesto, ne poznajem to mjesto, ne priznajem granicu niti daljinu. Sve što volim i želim, koliko mi god daleko bilo, zarad toga napravit ću sve da mi bude blizu ili da se bar osjećam kao da mi je blizu.

Zvuči smiješno, ali samo dva dana su bila dovoljna da se iz Novog Sada vratim s kutijom uspomena, onom pravom i onom fiktivnom. Ne smijem se ni pitati što i kako dalje, i da li je ovo ta kozmička sloga koja navodno spaja sve ljude. Bojim se da ću izgubiti najljepši dio u  ovom svemu tražeći odgovore koji možda nemaju smisla.

Neke su stvari lijepe i nedefinirane, neke su stvari vrijedne dok traju.
Neke stvari treba zadržati u životu, pa makar i samo kao uspomenu.
Jednom su te stvari bile razlog tvog najdužeg osmijeha na licu.

Neke trenutke jednostavno treba proživjeti.
Postoji i razlog zašto. Ne kaže bez veze Miroslav Antić da se ne boji zuba već usana, koje zaista ujedaju za cijeli život.

Neke usne trebaju ujesti nekada. Pa makar i jednom samo.

Možda se pitate  gdje su one famozne nove cipelice iz prošlog bloga? Nisam ih ni spakirala, nisu mi trebale. Mogla sam biti i bosa i bila bih potpuno ispunjena.

Sad znam da nije bitno ni u kakvim cipelicama hodaš, već tko je hodao, hoda ili će hodati pored tebe.