Cipelice koje život znače, dio prvi

Shutterstock

Mislite da ne možete promijeniti vlastiti život i da su sve Cosmo manire koje vas na to zovu obično mrtvo slovo na papiru? U potpunosti se varate. Evo kako sam promijenila svoj, a sve u samo par dana...

Prošli četvrtak dan je koji ću dugo pamtiti. Ne znam sjećate li se bloga u kojemu pozdravljam novu ljubav kojoj vrata pred nosom uporno zatvara moj posao i moje nemoguće obaveze? Ne kaže se bez veze da gdje zatvoriš vrata otvoriš prozor. Nisam znala koliko mi je potreban skok kroz isti dok me vlasitito tijelo nije na to upozorilo. Vaga je pokazala alarmantno stanje i kilažu koju sam zadnji put imala prije možda desetak godina. U trenutku kada sam odlučila dati otkaz i napustiti mi ipak voljeno radno mjesto sjedila sam u stanu sa prehladnom šalicom kave i cigaretom i rekla samoj sebi na glas: Andrea, nisi sretna.

Ne vjerujem da se sreća traži, vjerujem da je ona svuda oko mene, a ja ju samo trebam prepoznati. Srećom, uspjela sam. Shvatila sam da je najgora stvar koju možeš sam sebi napraviti je postati zarobljenik u vlastitoj koži. To ponekad grebe poput neudobnog zimskog pulovera lošeg materijala. Sjetila sam se da sam jednom davno samoj sebi obećala da baš ni zbog čega u životu, koliko god bilo materijalno vrijedno neću pogaziti svoje principe niti izgubiti vlastito ja.

Tko će te zavoljeti ako ne voliš sam sebe? Je li to odgovor koji toliko tražim svaki put kada me upitaju zašto sam single?

Nije potrebno puno da re-izgradiš ljubav prema sebi, koju ipak da bi bio vrijedan moraš posjedovati. Trebaš se samo podsjetiti po čemu si posebna i što je to što drugi toliko vole na tebi.

Možete misliti da sam jadna i patetična, ali na dan kada sam napuštala radno mjesto obula sam iste cipele u kojima sam prihvatila posao, i dok sam sa suzama u očima odlazila, doslovno ne znajući što i kako dalje, ali ipak, osjećajući se prokleto dobro, prvo što sam napravila – kupila sam nove cipele. Ove stare, a Bog zna koliko smo prehodale zajedno, sada su kod obućara na popravku. Nešto je bilo trulo na njima zbog čega se nisam osjećala sigurno i ugodno.

Nove su opet, k vragu, neudobne Zarine štikle, ali što sada! Nije bitno kakve su cipelice već tko ih nosi, kažem sama sebi! Znam da ću u njima koračati po ljepšim mjestima, i najvažnije od svega – koračati ću ponosno kao da ih nosim cijeli život.

Dobra je promjena, kažem ponovno samoj sebi, otvorim kofer, spremim cipelice, nasmijem se kao što nikada nisam u posljednjih pet mjeseci, izađem iz stana ovaj put ne skrivajući se iza sunčanih naočala.

Pada kiša, ali koga briga – idem po ljubav!  (Više o tome u drugom dijelu.)