Dečki s felerom, cure s dva (ili: Jedan tekst s okusom Nostalgije)

Shutterstock

“Istina je da ponekad zaboli glava u našim malim muško-ženskim igricama, ali apsolutno me ne interesira kako pobijediti, dokle god igrica traje a trajat će vječno..."

To je jedino važno. Kome se igrica ne sviđa, svakako može promijeniti verziju. Updateovanje se očekuje od svakog od nas, jer samo tako se može dalje. U protivnom, ostali bismo svi zajedno, zarobljeni u (ne)ispravnosti misionarske poze i dahtanja na uho. Promijenimo li ugao gledanja, mnogo toga se promijenilo, bilo da je sa visine, odozdo ili odozada. Uvijek treba pičiti dalje. Uzmemo li u obzir da se u ženskom društvu svi razgovori nakon mode, tračeva i ostalih bla-bla čavrljanja svode na razgovore o muškarcima, i obrnuto, muški razgovori o nogometu , uz pivo, obično se začine razgovorom o ženama, dolazimo do jedne činjenice: tu smo da se igramo zajedno. Ma gdje god pošli, uvijek na kraju stižemo do zajedničke želje, a ona je ogoljena i jednostavna, lišena svih onih instant "urbanih" mudrosti. Ma koliko se opirali naša zajednička želja vodi do pronalaska one prave/pravog, makar to pronalaženje trajalo u beskonačnost, i makar taj pravi/prava ne služili ničemu korisnom. (M.J.,Cosmopolitan)

Umjesto uobičajenog uvoda u kojem sam običavala trkeljati o tome kako je danas lijep i sunčan dan a ja sjedim u sobi i mozgam oko nepostojećeg segmenta svog privatnog života, odlučila sam s vama podijeliti dio zanimljivog teksta kojeg sam pročitala u jednom broju Cosmopolitana. Autor Milan podsjetio me je na mnoge retke koje sam i sama ispisala o muško ženskim igricama, o ženskim razgovorima, o analizama M/Ž odnosa i ostalim slatkim mukama studentskog života. I kad sam poželjela nastaviti u istom tonu, i pronaći još koju mudru o igranju mačke i miša, par stranica dalje naletila sam na zanimljiv tekst simpatičnog naslova "Sve o ženama naučimo u vrtiću (pa zaboravimo)" i nadahnuta riječima istog odlučila sam ovim tekstom staviti posljednju točku na i svakom sljedećem o igricama i vratiti se na onaj davni početak igranja...

Sjetila sam se vrtićkih dana kada sam prvi put stupila u socijalizaciju s muškim rodom i kad sam bila jako zbunjena ako dođem kući u suzama jer je Luka potrgao ruku mojoj Barbiki ili me je jako počupao za kosu. Imala sam veliki upitnik iznad glave kad se mama na to samo nasmijala, a upitnik se pretvorio u uskličnik kad sam već sljedećeg jutra sva sa smiješkom došla u vrtić sretna što ću vidjeti zločestog Luku koji će me možda taj dan baciti u koprive.

U osnovnoj školi sam živjela prolaznu fazu između djetinjstva i puberteta. Između manijaka koji me je proganjao putem kući iz škole s tulipanima koji su nerijetko završili u mojoj torbi ili kosi, između slatkog dečka kojem sam svako jutro pisala zadaće i bojala radove iz likovnog, a od njega dobivala sladolede i slatka štipanja oko struka.

Gimnazijsko doba donijelo je abnormalnu znatiželju. Svi smo pričali o prvim poljupcima, gledale kroz prozor gimnazijskog dvorišta Matka iz 3.e kako dolazi u drugu smjenu. Sutradan smo stajale u redu da nam Ante objasni matematiku, jer, ah, on je bio tako pametan. Živjele smo za prva šetanja ruku pod ruku, za sportske utakmice svog dečka, (Da, bio je najbolji nogometaš), za prve subotnje izlaske, prve popijene vodke, sms-ove  zgodnih maturanata...

Poveznica sva ta tri razdoblja definitivno je jednostavnost. Ovih igrica s početka nije bilo. Sada, kad smo na faksu, neki čak možda i dalje od toga, uveli smo nove termine u muško-ženske odnose, i kao da su nestali oni dečki koji su nam se smijali zbog crvenih cipelica u vrtiću ili nam otkopčavali grudnjak u osnovnoj školi. Baš ti dečki koji su nam bili toliko dragi jer su bili toliko iskreni i jednostavni. Sad smo svi pokupili sva zrnca mudrosti, mislim, ipak smo sad i otkrili seks pa nam je sve dozvoljeno. Veze kao takve su precijenjene, a traži se glupi, moderni, ljigavi one night stand.

Kao singlica, okružena pozamašnim brojem prijatelja i prijateljica s istim statusom, primjećujem previše stvari zbog kojih sam nostalgična za bezbrižnim vremenima vrtića. Imam nekoliko prijatelja kojima bih izabrala najbolju curu na svijetu da mogu, a koji su sami. Imam nekoliko svojih simpatijica (da, jos uvijek koristim taj termin), s liječničkim kartonom hendikepirane emocije. Imam nekoliko pacijenata mojih prijateljica koji su ili u koroti zbog nekog , sad već pradavnog prekida, ili su samo slatkorječivi zavodnici.

Da, dečki s greškom. Oni koje ja najvise volim, one za koje sam magnet. Koliko god se borila s njihovim povijestima bolesti, i dalje nisam našla odgovor na pitanje: Kada se to dogodila prekretnica i kad su si dečki dozvolili stanje emocionalne retardiranosti, straha od ženskog roda (a možda smo sve mi glupe i samo im krademo zrak, što bi rekao jedan moj prijatelj), i najgore od svega, kada su izabrali stanje inertnosti? Da ne bih samo pljuvala o muškom rodu, moram za veliki dio toga na što se mi najviše žalimo okriviti i ženski rod. Od pamtivijeka su žene naginjale tome da budu kučke, hladne rospije kako ni one ne bi pokazale što ustvari osjećaju, jer, čujte, ako dečki nikad ne plaču, big girl's also don't cry. U prilog tome počelo se opako manipulirati, toliko da su nas dečki lagano skužili i više im se ne da. Jer, vjerujte mi, oni znaju da mi znamo da oni znaju da im se ne javljamo samo da misle kako nam nije stalo.

U srednoj školi, pa čak i onim davnim vremenima mojih roditelja, nije nam padalo napamet provest još jednu tu zadnju, ali baš zadnju noć sa bivšim dečkom kako bi se uvjerile da sad stvarno, ali stvarno ništa ne osjećamo prema njemu. Nije se proispitivalo ide li naša veza prebrzo, provodim li vrijeme sa krivim, dokle god je to vrijeme bilo lijepo. Sad smo si valjda umislile da smo toliko savršene i da sve znamo otkad čitamo Cosmo i gledamo Seks i grad i da trebamo još i još boljeg. Nismo satima analizirale svaku rečenicu i svaki potez jer je tada bio dovoljan ili jedan "povuci me za kecku-potez" ili jedan tulum s bocom istine kad ti frendica namjesti bocu baš na njega.

Dozvolile smo dečkima da pristajemo na glupe neobvezne šeme, da ih čekamo dok toliko dugo preboljavaju onu koja ih je, da me izvinete, zešće s**bala, pa da nas se onda možda, hm.. sjete.. Dozvolile smo odbijenice na temelju naše predragosti. Mozda smo si ipak malo prerano svi prišili epitet Big Girl and Big Boy. Možda bi se ipak trebali vratiti u vrtić, graditi snove ispočetka kao kule u pijesku jer izgleda totalno krivo vučemo poteze u onim igricama s početka. Možda smo zabrijali totalno krivi film u glavi pod opravdanjem da smo sad veliki i zreli.

A nismo se, mozda, istinski zabrinuli za sivilo i gorčinu koja se uvukla u onu slatku, ružičastu, vrtićku ljubav...