Dobrodošla nova ljubavi

Nedjelja je popodne, gledam na sat i već sam lagano nervozna, pokazuje da za manje od 10 sati počinje ponedjeljak i novi radni tjedan...

Taj isti ponedjeljak započinje iritantnim zvukom budilice u ravno 6 sati ujutro, gasim ju i odgađam trenutak ustajanja iz kreveta do zadnjeg trenutka. K vragu, već je 6.30! Oblačim se brzinom munje, kupim torbu i trčim na bus. Nisam se stigla ni našminkati, srećom, ponijela sam sve u torbi. Ma, na poslu ću. Samo da šef nije došao ranije da stignem!! Naravno, tramvaj se kroz zagrebačku gužvu vuče kao kornjača, u želucu mi cirkulira nervoza. Otvaram ured malo prije 8, šuljam se ali on je tu! Počinje osmosatna dnevna tortura u kojoj sam u glavnoj ulozi dežurnog potrčka i osobnog roba. Odbrojavam minute do 16 sati i konačno izlazim van na danjsko sunce. Vraćam se u stan, želudac mi se prevrće od nereda koji sam ostavila ujutro, ali nemam snage da se sad još i sa tim bahćem pa si skuham kavu za nagradu. Sjedam za laptop, palim cigaretu i razmišljam koliko mi je sati ostalo za nekakav nazovi produktivan dan.

Odmorim sat vremena jer si više ne mogu priušiti, strpam nešto kalorično u usta i hvatam se posla. Nakon što podijelim stres s mamom na telefon uzimam knjigu u ruke. Vani je cca +50 stupnjeva, a ispitni rok grije minimalno duplo od žive na termometru. Dva sata kasnije nagrađujem se još jednom kavom (u glavi režiram scenu kako me odvoze na hitnu zbog trovanja kombinacijom nikotina i kofeina) i minutama za razgovor s prijateljima. Pod razgovor smatram Facebook chat jer nažalost nemam vremena za staromodnu kavu u gradu. Pred ponoć se opuštam dozom Williama Levya u ekstremno glupoj meksičkoj sapunici (ali koga zapravo briga, pogledajte mu samo mišiće!), zadnjim atomima snage perem kosu, stavljam masku na oči, puštam Beyoncé na mp3 i psujem nadolazećem utorku.

I tako to biva iz dana u dan, već puna tri mjeseca. Kuća, posao, faks. Proklete obveze i prokleti tempo velegrada u kojem dan kao da traje 10, a ne 24 sata. Mada, mislim da mi ni tih 24 ne bi bila dovoljna za sve što poželim napraviti svaki dan. Stres mi se nagomilao u mišićima vratne kralježnice, postala sam plačljivija nego prije (ako je to ikako moguće), pere me nostalgija za kućom, maminim ručkom i tatinim pridikama oko mog prijašnjeg nerada, poželjela sam se cijelodnevnog ispijanja kave s prijateljicama koje završe sa zaključkom ''nemam život i dosadna sam''. Kad udahnem duboko 3,4 puta i pogledam stvari iz onog pozitivnog ugla, onda vidim dvadesetdvogodišnjakinju koja je u manje od pola godine uspjela ostvariti ciljeve o kojima je do prije pola godine mogla samo sanjati. Osamostalila sam se u svim segmentima, kako financijski, tako i privatno. Našla sam posao u struci u vremenu kada još i studiram i borim se sa strahovima u glavi koji mi govore da možda to zapravo nije to. Drugi glas kaže da ja to mogu, da će sve biti u redu, a treći me gura da slijedim svoje snove.

Jednog dana, tješeći kolegicu na poslu i govoreći joj da se oko nebitnih grešaka ne smije zamarati niti si dozvoliti da joj drugi vide suze, dočekala me je sa rečenicom: ''Ja nisam tako jaka, staložena i hladna poput tebe.'' Ništa me nije toliko pogodilo kao ovo ''hladna''.

-''Kako to misliš?'', upitala sam.
-''Pa lijepo. Mislim da si ti osoba koja se rasplače 2 puta godišnje, tebe kao da sve ovo ne dira, sav stres i napor.''

Vratila sam se nekoliko godina unatrag, sjetila sam se svih psihonaliza mojih roditelja koji su me preklinjali da očvrsnem, da ostavim emocije po strani, da naučim da će me život odnijeti nepoznatim mjestima, pokvarenim ljudima i da se moram naučiti boriti za ono što želim. Tata je samo nadodao da baš nikad ne zaboravim na moral i poštenje, koliko god to teži put bio, i da, koliko god možda bitaka izgubila, uvijek, ali baš uvijek, slijedim svoje srce.

Tog istog dana vratila sam se u stan. Poželjela sam da otvorim vrata, da me zapljusne miris skuhanog ručka i da mi frajer mog života prošapće ''Draga, stigla si''. Umjesto toga dočekala me surova stvarnost i samoća 4 zida, u kojima se grijem svojim knjigama, časopisima i opuštam glazbom. Taj dan sam doživjela emotivni slom. Poželjela sam da ne moram biti jaka, da se ne moram pretvarati da je sve lako ako zapravo nije, a najviše od svega poželjela sam neku puno jaču osobu od mene kraj sebe. Poželjela sam figuru koja će muški udariti o stol, čvrsto me stisnuti za ruku i reći mi da će sve biti u redu.

Njega ni na vidiku. Došla sam u razdoblje kad trenutno ne postoji niti jedna osoba oko koje se živciram, zbog koje treperim i koja će mi možda slomiti srce. Čak mi je i to nedostajalo. Nakon što me prijatelj upitao kada sam zadnji put bila na pravom, staromodnom spoju, dobro sam se zamislila što da mu odgovorim. Ako to obuhvaća onu nervozu prije sastanka, znojne dlanove pri rukovanju, gomilu pitanja u glavi, slobodno mogu reći da je prošlo više od godinu dana. Nažalost, nemam vremena. Ne znam gdje bih to ubacila u svoj dnevni raspored niti kome bih htjela priuštiti ovu obvezama pretrpanu Andreu.

Vjerujte mi, vodim prekrasan život, dišem punim plućima, imam najveću roditeljsku podršku na svijetu, prekrasne prijatelje, solidno stanje na bankovnom računu, stan samo za sebe, koristan i dobar posao i  gomilu ambicija koje iz dana u dan čekaju na svoje ostvarenje. Ono čega zapravo najviše imam je ogromna količina ljubavi, one neiskvarene, djevojačke, provincijske, koju nije uspjela ubiti ni brzina velegrada niti sav stres koji ona donosi. Ona leži tu negdje sa mnom, i svakog dana sve više raste. Ostala je jedini dio mene koji se nije izgradio i koji čezne da isplovi van. Izgubila se negdje po putu. Toliko nedostaje da je sa sobom odnijela ono što sam mislila da nikad neće – inspiraciju za stvaranjem. Uspavala je kreativnost u meni, sva slova koja sam o ljubavi dijelila s vama. Osjećam koliko se bori da izađe van, osjećam kako ušutkavam kučku i molim ju da još malo pričeka.

Često otplovim riznicom sjećanja i sada se slatko nasmijem svim dramama, raskidima, suzama i ostalih ljubavnih brodoloma. Nasmijem se iz srca i prošapćem koliko mi nedostaju, pa čak i slomljena srca i polomljene veze i vaze, jer ono što je zapravo bitno, to je osjećaj, tužan ili sretan, osjećaj zbog kojega se osjećam 100% živom. Može vam zvučati patetično, ali on zaista nedostaje. Na kraju radnog dana, na početku novoga...

Vrijeme je da ''kučka'' izađe van.