A gdje je ljubav?

Mars i Venera su se ozbiljno posvađali. Ili je nastao šum u komunikacijskom kanalu. Ili si jednostavno nikad nisu bili dobri. Analogno tome, po onoj staroj devizi da su muškarci s Marsa, a žene s Venere, ne vidim tu logiku po kojoj bi trebali jedni s drugima pasati kao ying i yang. Možda po tome što dok smo padali sa Marsa/Venere, svi smo pali na isto Zemljino tlo.

Znanstveno svemirsku teoriju ostavljam SF-ovcima.

Teološka teorija nas je lijepo naučila da ja Bog stvorio dvije savršene polovice, Evu, kao idealnu životnu partnericu usamljenom Adamu. Patrijarhalno nastrojeni dio muškog roda neće odustati od stava da je ipak prvi bio Adam. No, očito, ne toliko sam sebi dovoljan da bi preživio sam. Nekoliko tisućljeća poslije, svijet je ljepši, moderniji, lakši, ali ne nužno i jednostavniji. Religiozni fanatici i dalje će tvrditi da za svakog Adama postoji Eva.

Platon je rekao da kad ljubimo, tražimo bolju polovicu, i to je naša vrlina, Eros je težnja za spoznajom, mudrošću, znanjem, i meni najdraži dio - besmrtnim. Shakespeare nas je sve navukao na idiličnu crtu o vječnoj, nepobjedivoj ljubavi, izbrisao strah i srusio granice. No, ako niste bili u vezi s Romeom ili Julijom, uvijek ste mogli posegnuti za hamletovskim destruuktivnim sklonostima. Ljermontov, Byron, Tolstoj, pa sve do hladnog Sartre-a, gomila postavljenih pitanja o 1+2, a zbunjujućih odgovora sve više.

Onda nam je novo doba dalo Freuda i svi kao da su skrenuli s uma. Naglasak je stavljen na životinjski i seksualni nagon svakog bića koji upravlja razumom. Zaboravimo Adama i Evu, Romea i Juliju, dobili smo psihoanalizu. U lošim pokušajima „voljeti i biti voljen“, ispali smo agresivini, ludi i poremećeni. Da ne govorim nešto gore.

21.stoljeće donijelo nam je Internet, malu_plavu@zg1 i jakog_i_snaznog@st2. Dobili smo svoje profile, brzu tehnologiju, bolju komunikaciju i brže povezivanje. I, realno gledano, prema svim stavcima predodređeno za uspjeh, mala_plava i jak_i_snazan nisu Romeo i Julija 21.st.

Maknemo li se od filozofije, preskočimo li mračne srednjovjekovne zabrane, Shakespearea, Freuda, i dr. Internet, zbrojimo li rezultate, slika je i ista, bili mi atomi ili roboti. 1+0, ili 1+ loša 2-ojka

Čega god da smo pobornici, vjerovali li religiozno ili razumno, jedina vjera koja nikad nije trebala izazvat rat je ljubav sama. Koja počevši od Platona pa nadalje, može još uvijek biti onako čista, divna, neiskvarena i besmrtna.  Bilo je nesretnih ljubavi koje su pisale scenarije za oskarovske predstave, bilo je sretnih ljubavi pa čak i u Balaševićevim pjesmama. Ima nesretnih ljubavi danas koje su nužne rehabilitirati se, ima sretnih ljubavi danas koje zaslužuju naslovnice časopisa. Bit će nesretnih ljubavi i poslije nas, kada će se možda uništiti samo jednim čipom, bit će sretnih ljubavi koje će kilometarske udaljenosti premostiti teleportacijom.

I tako apeliram na pomirbu onog dalekog mi Marsa i njemu daleke Venere, apeliram na ljubav. Nije uopće bitno kakva je, prva, zadnja, nesretna, smrtonosna, bolesna, opsesivna, manična, depresivna ili nešto drugo…  Ali jedno joj se mora priznati – ljubav je pokrenula, vodi i vodit će svijet. U tu ljubav ovime polažem sve.

(Svim mojim dragim frendicama koje vjeruju, kriju vjeru, ili su ju izgubile.)